Zoran Milanović jasno poručio da Hrvatska neće sudjelovati u slanju vojnika u Ukrajinu te naglasio zaštitu suvereniteta i interesa građana.
Predsjednik Republike Hrvatske i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga RH, Zoran Milanović, poručio je da Hrvatska neće slati svoje vojnike u Ukrajinu, reagirajući na najave pojedinih država takozvane „koalicije voljnih“ o mogućem slanju vojnih postrojbi nakon postizanja mirovnog sporazuma s Rusijom.
Kako je istaknuo, u Parizu je formalno izražena namjera Francuske, Velike Britanije i još nekih država da u određenim okolnostima pošalju svoje snage u Ukrajinu. Milanović je naglasio da takve odluke ne obvezuju Republiku Hrvatsku niti Hrvatsku vojsku, jer ne proizlaze iz članstva u Europskoj uniji ili NATO savezu.
Predsjednik je jasno poručio da, dok je on vrhovni zapovjednik OSRH, o slanju hrvatskih vojnika u Ukrajinu neće biti daljnje rasprave. Hrvatska, naglasio je, ima isključivo obveze koje proizlaze iz formalnih međunarodnih saveza, dok inicijative izvan tih okvira nemaju pravnu ni političku snagu nad Hrvatskom.
U kontekstu globalnih sigurnosnih izazova i promjena međunarodnog poretka, Milanović je upozorio kako sve češće prevladava logika sile i prava jačega. Upravo zbog toga, prema njegovim riječima, temeljna i ustavna zadaća Oružanih snaga ostaje zaštita suvereniteta, neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske.
Predsjednik je istaknuo da sva dosadašnja i planirana ulaganja u OSRH, uključujući uvođenje temeljnog vojnog osposobljavanja, moraju biti usmjerena isključivo na jačanje obrambenih sposobnosti Hrvatske vojske. Pritom je naglasio da financijska pomoć Ukrajini, na koju se obvezala Vlada RH, ne smije ići na štetu opremanja i spremnosti OSRH.
Također je upozorio kako takva pomoć ne smije negativno utjecati na standard hrvatskih građana. Briga o nacionalnim interesima i dobrobiti građana, zaključio je Milanović, temeljna je dužnost svih institucija vlasti u Republici Hrvatskoj.
Izjava predsjednika Zorana Milanovića dolazi u trenutku pojačanih rasprava unutar Europske unije o budućoj sigurnosnoj arhitekturi Europe i mogućim poslijeratnim aranžmanima u Ukrajini. Dok dio država zagovara aktivniju vojnu prisutnost kao jamstvo mira, Hrvatska zauzima jasan i suveren stav temeljen na vlastitim sigurnosnim prioritetima.
Milanovićev naglasak na ustavnoj ulozi Oružanih snaga podsjeća da je primarna zadaća Hrvatske vojske obrana nacionalnog teritorija, a ne sudjelovanje u misijama koje ne proizlaze iz formalnih međunarodnih obveza. Time se, prema analitičarima, dodatno naglašava potreba za strateškim promišljanjem obrambene politike u nestabilnom međunarodnom okruženju.
Posebno je važna poruka o financijskim aspektima. Predsjednik upozorava da se pomoć Ukrajini mora uskladiti s domaćim potrebama, kako obrambenim tako i socijalno-ekonomskim. U uvjetima rasta troškova života i proračunskih pritisaka, takav stav može naići na snažnu podršku dijela javnosti.
Uvođenje temeljnog vojnog osposobljavanja Milanović vidi kao ulaganje u dugoročnu sigurnost države, ali isključivo u funkciji obrane Hrvatske. Time se jasno povlači granica između jačanja vlastitih kapaciteta i sudjelovanja u međunarodnim inicijativama koje ne nude jasnu korist za nacionalnu sigurnost.
Zaključno, predsjednikova poruka potvrđuje dosljednu politiku prema ratu u Ukrajini: politička i humanitarna potpora uz strogo odbijanje vojnog angažmana. Takav stav Hrvatsku pozicionira kao članicu međunarodnih saveza koja čuva vlastiti suverenitet i interese svojih građana u složenim globalnim okolnostima.
