Preminuo je Damir Badurina, autor pjesme „Najdraža Rijeko“, neslužbene himne grada. Njegova glazba obilježila je identitet Rijeke.
Damir Badurina, riječki glazbenik i autor jedne od najprepoznatljivijih pjesama grada na Rječini, preminuo je u ponedjeljak u 68. godini života. Badurina je autor pjesme „Najdraža Rijeko“, skladbe koja je s vremenom prerasla okvire sporta i postala snažan simbol grada, njegove povijesti i emocija njegovih stanovnika.
Pjesma je nastala sredinom 1980-ih godina i u početku je bila namijenjena RK Zametu, no vrlo brzo ju je prigrlila cijela Rijeka. „Najdraža Rijeko“ postala je neizostavna na sportskim slavljima, gradskim okupljanjima i trenucima zajedništva, neovisno o tome radi li se o rukometu, nogometu ili drugim sportovima.
Posebnu simboliku pjesma je dobila tijekom 1990-ih godina, kada su je snažno prihvatili riječki branitelji i navijačka skupina Armada. U tom razdoblju „Najdraža Rijeko“ postaje mnogo više od pjesme – pretvara se u glazbeni identitet grada, izraz pripadnosti i povezanosti s Rijekom, bez obzira na to gdje se njezini građani nalazili.
Jedan od najupečatljivijih trenutaka u povijesti pjesme dogodio se u svibnju 1999. godine, kada je Badurina izveo „Najdražu Rijeku“ na stadionu Kantrida pred oko 25 tisuća gledatelja, uoči utakmice Rijeke i Osijeka. Taj nastup ostao je duboko urezan u kolektivno pamćenje navijača i građana, osobito zbog okolnosti u kojima je Rijeka ostala bez naslova prvaka.
Stihovi pjesme, ispunjeni motivima povratka, mora, luke, Trsata i Kvarnera, govore o odlasku i neprekinutoj vezi s gradom. Upravo je ta univerzalna emocija učinila „Najdražu Rijeku“ pjesmom koju su generacije Riječana doživjele kao vlastitu priču.
Odlaskom Damira Badurine Rijeka je izgubila glazbenika, ali je zadržala pjesmu koja će i dalje živjeti kao trajni simbol grada i njegove duše.
Smrt Damira Badurine predstavlja velik gubitak za riječku glazbenu i kulturnu scenu, ali i podsjetnik na snagu jedne pjesme da nadživi vrijeme i okolnosti u kojima je nastala. „Najdraža Rijeko“ nije nastala kao službena himna, no upravo je spontano prihvaćanje od strane građana učinilo njezin status posebnim i autentičnim.
Za mnoge Riječane ova pjesma nije samo glazbena uspomena, već emotivna veza s gradom – osobito za one koji su, poput lirskog subjekta u pjesmi, iz Rijeke „otplovili negdje daleko“. Motivi povratka, sidra i luke simboliziraju trajnu pripadnost gradu, bez obzira na udaljenost.
Tijekom godina „Najdraža Rijeko“ postala je neizostavan dio sportskih događanja, komemoracija, ali i privatnih trenutaka ponosa i tuge. Često se izvodi u trenucima kada Rijeka slavi, ali i kada se prisjeća važnih povijesnih događaja, što joj daje dodatnu emocionalnu težinu.
Badurinina glazba ostaje trajno zapisana u identitetu grada, a njegova najpoznatija pjesma nastavlja povezivati generacije. Iako autora više nema, stihovi koji govore o Rijeci kao domu i dalje će se pjevati s jednakim žarom – na tribinama, gradskim trgovima i u srcima onih koji Rijeci pripadaju.
Damir Badurina tako ostaje zapamćen ne samo kao autor jedne pjesme, već kao čovjek koji je uspio pretočiti duh grada u stihove koji traju.
